Da ti još operem gaće?! – viknula sam iz kuhinje. Za danas mi je dosta Nikole. Njegova glasa, isprika, pogleda. Svega. – Ti si kriv što mi je iskipjelo mlijeko.
– M’da, možeš mi istrljati leđa – lijeno je odgovorio i zatvorio vrata kupaonice.
– Koza, eto što sam, koza! – s gađenjem sam brisala štednjak. Nisam mogla ne pomisliti na svinjac koji će ostati u kupaonici. Maloprije je prevršio svaku mjeru. Otvorila sam pećnicu i ugledala prašumu plijesni na ostacima pizze, koju je naručio prije dva tjedna.
O smradu da i ne govorim. Između struganja spužvice čulo se kako voda pljuska na sve strane. U čemu je problem? Ima li sve ovo smisla? Ovaj život s Nikolom. Kuhinja, hodnik i kupaonica bili su poprišta sukoba. U sobe si nismo ulazili. U kupaonici, iako je svatko imao svoj, katkad bih zavirila u njegov ormarić. Taj maleni prostor ocrtavao je nevjerojatan nemar prema stvarima, redu, disciplini. Njegove police u hladnjaku ne moram ni spominjati. On je dijete kaosa.
– I da mi nisi dirao šampon! – viknula sam ispirući spužvicu. Umjesto odgovora čula sam veselo pjevušenje. Nescafe je zamirisao i koliko-toliko me obradovao. – Problem je što sam mu dopustila da se useli, eto što. Cimeri su problem, i te kakav!
Umorno sam sjela za kuhinjski stol uguran između prozora i hladnjaka iz Drugoga svjetskog rata, koji se svaka dva sata neobično glasao. Podstanarski stan bio je očajan. Gotovo da je živio sam za sebe, pun zamki i pravila. Ako je, na primjer, bila uključena pećnica, televizor ne bi radio, a ako bi se uključio bojler, svjetla u kuhinji automatski bi se ugasila. I obrnuto. Međutim, gazdarica nikada nije dolazila ni zanovijetala ako smo kasnili s plaćanjem. Osim toga, pogled je bio veličanstven. Svjetla duž aleje postajala su ružičasta, sve svjetlija i jasnija. Suton. Predah u užurbanom vremenu.
NASTAVITE ČITATI PRIČU NA NAREDNOJ STRANICI ——>
