Da, oko šest. Ako želiš, donesi koju buteljicu, sve ostalo vas čeka – poklopila sam slušalicu i dalje se promatrala u zrcalu.
Desetak kilograma koje sam prikupila ove godine nisu nikakav razlog da s prijateljicama ne proslavim otkazni rok i prelazak na bolje plaćen posao. A sve blagdanske delicije, ručkovi kod rodbine, domjenci, pa sendviči s pohanim sirom, peciva i sokovi na poslu oblikovali su masnu pancirku koje se ne bi postidio nijedan marinac. K tomu, kada ljudi čuju da sam vegetarijanka, ne vjeruju mi. Kao da se čovjek deblja samo od mesa. Odjenula sam jaknu i uputila se na tržnicu. Moj wellness centar.
– Dobar dan, susjeda! Odličan lički krumpir, samo za vas – umiljavala mi se prodavačica za štandom. – Svježa salatica, kupus…
– Može… može… – virkala sam u popis preko cijele stranice.
Na večerašnjem meniju bili su gusta juha od vrganja, salata od tofua i mahuna, zapečena tjestenina sa sirom, špinatom i tikvicama, varivo od graška s kuskusom i, za kraj, kolač od mrkve i torta od brusnica. Možda malo previše za četiri osobe, ali, kako rekoh, od viška glava ne boli. Dvaput sam podcrtala vino koje u pravilu zaboravim. Nakrcana vrećicama kao teretni brod zaplovila sam do vinarije, ali putanja mi se odjednom promijenila. Zanimljiviji prizor od bilo čega otvorio mi se pred očima, na strani tržnice gdje inače ne kupujem. Red mesnica. Iza pulta jedne, u onoj odvratnoj krvavoj kuti i majici kratkih rukava, nije me gledao bradati stari jarac, nego božanstveni Apolon. U nosatijoj Javier Bardem verziji. Hipnotizirana, krenula sam prema njemu.
NASTAVITE ČITATI NA NAREDNOJ STRANICI —->
