Stela, bok! Ja sam, Iris. Možeš li doći? – govorila sam nervozno u telefonsku slušalicu.
– Iris, što ti je? – čula sam zabrinuti glas moje jedine prijateljice.
– Ma, ništa. Čuj, moram s nekim razgovarati. Ovo već predugo traje…
– Što, Iris? Što traje? Slušaj, stižem za pola sata. Ne miči se iz stana. Čekaj me! – usplahireno je rekla Stela.
– Ma, nije ništa strašno. Oprosti što sam te uznemirila.
– Samo ti lijepo sjedni i pričekaj me. Dobro?
– Dobro.
Bilo mi je jasno da se ponašam neprimjereno, ali otkako je Vinko poginuo, ja sam bila izgubljena u vremenu i prostoru. Premda je od nesreće prošlo već skoro godinu dana, još uvijek se nisam bila u stanju pomiriti sa sudbinom. Već su me i na poslu počeli sumnjičavo gledati. Znala sam kako moje ponašanje malo tko može shvatiti, a sad još i ovo s Medom…
Vinko i ja bili smo vrlo sretan par. Upoznali smo se na ekonomskom fakultetu, nakon diplome oženili, roditelji su nam kupili jednosobni stančić. I imali smo kćer Ines koju smo voljeli više od ičega na svijetu. Uskoro je trebala navršiti pet godina. Sve je išlo po planu, a to je podrazumijevalo da ćemo joj omogućiti ne samo sretno djetinjstvo, nego i sretnu budućnost. A onda nas je Vinko ostavio same. Jednog petka poslije podne, kad se vraćao iz Rijeke, poginuo je u prometnoj nesreći. Iz suprotnog je smjera u moćnom terencu neki idiot koji nije bio u stanju podnijeti pogled na vozilo ispred sebe krenuo u pretjecanje točno prije zavoja. Sudar je bio strahovit. Vinko je na licu mjesta smrtno stradao, a krivac je u svom “oklopnjaku” prošao tek s nekoliko ogrebotina.
NASTAVAK PRIČE PROČITAJ NA NAREDNOJ STRANICI —–>
