(FOTO) ISPOVEST: “Čuo sam ženu preko babyfona kako razgovara sa nekim čovekom…”

Tako sam bila dlakava da je taj neprijatelj broj jedan (za druge je to celulit!) odredio cijeli moj život. Problem je evoluirao od metalnih britvica do mirisnog stola i umiljate kozmetičarke. I tako sam (kako bih pomogla svakoj obrasloj ženi!) otvorila kozmetički salon. A onda jednoga ljeta opet srela dečka iz osnovne koji me zadirkivao da sam dikobraz…

Da muškarcima nije lako, shvatila sam još u pubertetu. Svakodnevno stajanje pred ogledalom, nanošenje pjene na lice i brijanje. Onda porezotine, užas losiona, urastanje dlačica, prištevi. Kad se samo sjetim onih metalnih britvica, žileta u papirićima i Pitralona, dođe mi mučnina. Jer, dlake su i moj neprijatelj broj jedan.

Kad smo brat i ja rođeni, on pet minuta prije, mislim da je mama urlala ne samo od bolova, nego i od jada. Bili smo dlakavi kao medvjedi. Mrki medvjedi, da se razumijemo. Iako je to poprilično rijetko i krzno nam je ubrzo otpalo, priča nas je pratila tijekom cijelog odrastanja. Moj je brat na osnovi toga zaslužio nekakvo čudno poštovanje (“Takav je bio i stric Jozo, ponos i dika naše obitelji, rudlav gdje ne treba, ali što ćeš, viša sila” i slično). A mene su sažaljivo gledali, gladeći me tu i tamo po bujnoj kosi, vjerojatno se pitajući u što ću se pretvoriti kad narastem: u dikobraza ili glatkodlaku lasicu.

Moram priznati da dugo nisu dobili odgovor na to pitanje. Bila sam obična djevojčica, zaigrana i vesela, krastavih koljena i usta punih žvakaćih guma. U mom se djetinjstvu nije pričalo da je vrijeme novac i da život leti, nego da traje dovoljno dugo za jedne stvari, a dovoljno kratko za druge. Koje su bile koje, nisu mi htjeli reći, nadajući se da ću jednoga dana sama shvatiti.

I onda je počelo. S prvim plesnjacima, grudnjacima, najlonkama, vatom i ulošcima došle su i dlake. Bunt njih. Posvuda. U čudu sam promatrala kako se gotovo pošumljuje svaki dio moga tijela. U kući je zavladala šutnja. Bilo mi je neugodno povlačiti to pitanje, pa sam se povlačila u kupaonicu dok Jakov, moj brat, nije bio unutra. I njega su očito morila ista pitanja.

NASTAVITE ČITATI NA NAREDNOJ STRANICI ——->

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)