ZAGREB – Danima se već niz naše velike prozore cijede dosadne, polagane kapi kiše ostavljajući za sobom sive i prljave tragove. Iza zamućenih stakala nazire se Amstel kao ružna i mutna tekućina koja se prelijeva između poznatih fasada kuća. Ni poslije gotovo dvadeset godina nisam se navikla na te duge amsterdamske kiše koje se izmjenjuju sa zapusima vjetra i neugodnim hladnim vremenom.
Samo tada nedostaje mi Zagreb i topla ušuškanost naših pregrijanih stanova. Bila sam stoga presretna kad je Martin rekao da je dobio par slobodnih dana pred uskrsne blagdane. Svi smo se veselili na svoj način.
Martin jer će se konačno odmoriti nakon mjeseci neprestanog rada na projektu nove dvorane, djeca jer će vidjeti baku koju nisu vidjela od ljeta, a ja zbog svega: mojih roditelja, sestre, prijateljica, Zagreba…
– Mama, hoćemo li spremiti bicikle u garažu? – upitao je Tin, moj petnaestogodišnji sin koji se otkad je naučio voziti bicikl, a to je bilo u drugoj godini života, nije s njega skidao.
– Nemoj biti glup! Nećeš ga valjda unijeti u avion! – dodala je moja mlađa kći Maša.
– Ostavite bicikle u garaži, uživat ćemo u Zagrebu kao pravi Zagrepčani. Tamo bicikli nisu tako popularni kao ovdje – zaključila sam i zagrlila ih.
NASTAVITE ČITATI NA NAREDNOJ STRANICI —–>
